Poezija

[ Go to bottom  |  Go to latest post  |  Subscribe to this topic  |  Latest posts first ]


admin
Admin

44, male

  

Posts: 89

Poezija

from admin on 11/24/2014 12:06 PM

Na kraju

 

Kost ja kost ti
Zašto si me progutala
Ne vidim se više

Šta je tebi
Progutala si ti mene
Ne vidim ni ja sebe

Gde sam ja sad

Sad se više ne zna
Ni ko je gde ni ko je ko
Sve je ružan san prašine

Čuješ li me

Čujem i tebe i sebe
Kukuriče iz nas kukurek

Vasko Popa

Reply

Andjelak

31, female

  

Posts: 486

Re: Poezija

from Andjelak on 11/24/2014 03:03 PM

BESMRTNA PESMA – MIROSLAV MIKA ANTIC

 

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

II

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

III

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

IV

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Reply

BlackW

99, female

  

Urednik

Posts: 10513

Re: Poezija

from BlackW on 11/25/2014 03:09 AM

MUNJA

     Munja
Posted on 19 новембар, 2014 by prelepapoezija

 

Negde u daljini blesnu munja,
jasmin čudnim sjajem
kao oblesak plašljive zvezde,
gori u tvojoj kosi.

Tvojoj čudesnoj moći,
olovnom nebu bez zvezda,
prinosimo poljupce i ruže,
o, umorna, sparna noći.

Poljupci bez sreće i sjaja
zbog kojih se odmah pokajasmo,
ruže su što u tužnom plesu
uvele latice rasipaju.

Noć prolazi bez zore!
Ljubav bez radosti i suza,
u nemirnom iščekivanju
novog uragana!

Herman Hese         

Reply

BlackW

99, female

  

Urednik

Posts: 10513

Re: Poezija

from BlackW on 11/25/2014 03:11 AM

NASMEJANO SRCE
Tvoj život je tvoj život.
Ne daj da utone
u bolesnu vlagu pokornosti.
Budi na oprezu
uvek postoje izlazi.
...Negde ima svetla.
Možda nema mnogo svetla,
ali bolje i to nego mrak.
Budi na oprezu.
Bogovi će ti ponuditi šanse.
Spoznaj ih, ostvari ih.
Ne možeš da pobediš smrt,
ali možeš pobediti smrt u životu,
ponekad.
I što česće to činiš
biće više svetla.
Tvoj život je tvoj život.
Znaj to dok ga imaš.
Ti si čudo.
Bogovi čekaju da uživaju
u tebi.

 

Čarls Bukovski

Reply

BlackW

99, female

  

Urednik

Posts: 10513

Re: Poezija

from BlackW on 11/25/2014 03:14 AM

HAJDE,LJUBI ME
 Hajde, ljubi me, ma i kradom,
Sve do krvi, de, da grcam.
Ne slaže se s voljom hladnom
Vreli nemir moga srca.

 

Prevrnute čaše, redom,
Sred veselih nisu za nas.
Jer, znaj draga, samo jednom
Na zemlji se živi danas!

Gledaj mirno, kao u dan,
S maglom sivom pogled združi –
Mesec, kao žuti gavran,
Iznad zemlje sada kruži.

Hajde ljubi – hoću tako.
Trula je sad moja sreća.
Gledaj tog što kruži kako
I smrt moju već oseća.

Malaksava snaga pusta!
Umirem – već korak gubim!
Sve do kraja draga usta
Eh, hteo bih ja da ljubim.

I san plavi nek me sretne,
Smutnje moje nek prohuje,
U šapatu trešnje cvetne
„Ja sam tvoja" – nek se čuje.

I nek čaša piće sveto
Prospe preko dana sivih –
Pij i pevaj, mila: eto,
Jedanput se samo živi!

Sergej Jesenjin

Reply

Andjelak

31, female

  

Posts: 486

Re: Poezija

from Andjelak on 12/17/2014 03:46 PM

Snovi

 

Velike reke imaju ušće koje ih pretvara u okean.
Veliki vetar prozračne puteve prema ravnici.
Ja imam samo san, običan malecki san
u kom sam za pedalj bliži ponekoj zvezdi i ptici.

U zoru, od svega toga čitavo nebo izraste
na mojim rukama toplim i obrazima snenim.
I dan je nalik na jedne zenice graoraste
oivičene zelenim.

I uopšte, zvezdo i ptico, uopšte, celi svete,
divno je kad se u nama neko čekanje javi.
Pa se od toga na usni nešto rumeno isplete.
I nešto graorasto i zeleno u glavi.
MIKA ANTIC 

Reply

Vitez

52, male

  

Moderator

Posts: 2496

Re: Poezija

from Vitez on 12/17/2014 06:04 PM

Mostarske kiše


U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih sada znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još ne dozrele

 

Govorio sam joj
Ti si derište, ti si balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj
Ti si anđeo, ti si đavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom

Nije bilo sunca, nije bilo ptica
Ničeg nije bilo
Pitala me je imam li brata,
Šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea
Sve me je pitala
Pitala me je da li bi mogao sa svakom
Tako sačuvaj Bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da čini, nije htela
Ili nije smela, vrag bi je znao

Jesen je ta mrtva, jesen na oknima
Njene oči ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali, ljubičasti
Ili mi se čini
Pitala me je da li sam Hrvat
Imam li devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko Božićni zvončići moga detinjstva
Zvonile kapi
A noćna pesma tekla tihano niz donju mahalu
Ej, Sulejmana othranila majka

Ona je prostrla svoje godine po parketu
NJene su oči bile pune kao zrele breskve
NJene su dojke bile tople kao mali psići
Govorio sam joj da je glupava
Da se pravi važna
Svetlana, Svetlana
Znaš li ti da je atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije
Sve sam joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala

Vodio sam je po kujundžiluku, po aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke
Neretva žderbica
Pod starim mostom crnjanskog joj govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan

Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino
Ko prvi ljiljani
U džamije je vodio
Karađoz beg mrtav, premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantićev cveće je odnela
Malo plakala kao i sve žene.

 

Pero Zubac

Reply

BlackW

99, female

  

Urednik

Posts: 10513

Re: Poezija

from BlackW on 12/18/2014 11:13 PM

Reply

Andjelak

31, female

  

Posts: 486

Re: Poezija

from Andjelak on 02/08/2015 02:59 PM

Reply

« Back to forum